Poetika

To sam surova u istini podatna riječima koje same nadolaze skrivena u mašti jednog davno svanulog jutra anđel i monstrum kakvom me svjetina želi svejedno sumanuta u opažanjima Majstorovog nepostojanja slična onoj koja te je jednom susrela  oduvijek željela blizu negdje ne uvijek ali s vremena na vrijema tek tako kako ne bih zaboravila još […]

    Po pločniku brojim korake Previše je Koraka ili pločnika Svejedno je

  Razbarušenom kosom klauna skačeš po prašini pružajući ruke zraku vrišteći ko izumrla pjesma pokušavaš me podijeliti vezanu na sredini mosta podijeliti na pola lijevo stopalo koljeno bedro lijeva strana pupčane vrpce tvoje rebro koje su zvali mojim lijeva dojka lijeva strana srca ona unutrašnja najdublja najkrvavija hoćeš samo pola usne lijevu nosnicu i lijevo

Kad jutro nas zatekne raspuklih lica a noć nas omami slutnjom i tišinom kao stratištem na kojem završava priča kad ruke nas ostave blijede od pitanja i oči kad zastanu pred nama dva para glinenih putokaza kad stražar svratišta odgovorom ubije pticu u laganom naklonu slijepog svirača na uglu korakom kad napišeš pjesmu i uzmakneš

Ako se trebamo rastati neka to bude bez pratnje zvonara dok mi je ruka još topla i vlažna od tvog golog bedra u polusnu kada plahost pada i zatvara se ko pročitana knjiga ako se trebamo rastati neka to bude prije nego li se jutarnja hladnoća zalijepi za razbijeni prašnjavi prozor bez objave i mimike

Jutro ponedjeljkom nalikuje beskonačnom nizu kamenih ploča u kući jednog zdanja kojeg nisam željela upoznati – razmišljala je Vanja čekajući pospana i topla još od plahti i šarenih deka, čekajući prijevoz do posla – jer raditi se mora, netko mora zaraditi za koricu kruha, kao što su govorili naši stari..- ironiziram ali tako je… zar

Posljednja berba maslina s tatom. Skupljamo masline, on mi govori: Neću se pokoriti, dokle god budem mogao, neću se pokoriti! Gledam ga, odgovaram: Nemoj, tata, nemoj…nikada. Otišao si, tata ali u meni je ostala živjeti tvoja oporuka – poruka. I znam, ovo si ti, iz nekih drugih sfera, meni otkrio istinu o meni, tajnu o

“Jer ne stigoh ustavit se pred Trenutkom Smrti On ljubazno preda mnom je zasto – U kočiji uz nas još samo – Besmrtnost zauze mjesto” E. Dickison       Ponešto o likovima mjestu i vremenu Jan – umoran vjetar s pečatom smrti Sunca Jane (Ja-Ne)  – ona koja je zaljubljena u vjetar Pratiteljica –

Znaš moram ti reći upila sam te u to  ludo tkivo svoga  nebivanja o kojem ne pričam znaš mrzila sam te jer upila sam te u taj dio mene koji kaže ne sad ne sutra ne više mjesta nema vrata su zatvorena odavna prije samog sjećanja ludost zar ne morala sam biti porobljena od tebe

Naš Grad ti s one strane rijeke s ove sam ostala ja orhideja u izlogu snova miriši na sjećanja

Ima prijatelja koji nas ostavljaju ili će nas otaviti u pola rečenice onako usput u isto vrijeme čedno i okrutno ostavljaju nas bez riječi jednostavno kao spektar duginih boja Ne osvrću se na našu zbunjenost spremnost na nepotrebne rasprave korake što ih u kolonama brojimo Ne osvrću se na naš bijes zbog praznine koja iza

Puštam iz sebe misli ko ptice iz krletke i kad god sam najmoćnija slijepac prelazi cestu a desna mi noga zakoračila u crveno pošteđena suvišnih pitanja slomila sam rukovet maštarija i ogoljela se podala suncu mjesecu lončanici zemlje topla kiša babljeg ljeta uvlači miris u veliki krevet i da sam s tobom bila bih za