Ima prijatelja koji nas ostavljaju ili će nas otaviti u pola rečenice onako usput u isto vrijeme čedno i okrutno ostavljaju nas bez riječi jednostavno kao spektar duginih boja
Ne osvrću se na našu zbunjenost spremnost na nepotrebne rasprave korake što ih u kolonama brojimo
Ne osvrću se na naš bijes zbog praznine koja iza njih ostaje i koju ne znamo prozirnom mjesečinom ispuniti
Oni nas ostavljaju u pola riječi a da im nismo ispričali sinoćnji san i nisu nam dali priliku da im ugušimo misao vlastitim strahom odlaze bešćutno kako samo beskrilni anđeli znaju
Ostavljaju nas u plaču nad vlastitim ostankom dok im zavidimo na letu iznad naših glava nečujnom i svetom
Ima prijatelja koji nas ostavljaju u pola jutarnje kave bez upozorenja u isto vrijeme čedno i okrutno poradi nas samih ostavljaju nas