Kad jutro nas zatekne raspuklih lica
a noć nas omami slutnjom i tišinom
kao stratištem na kojem završava priča
kad ruke nas ostave blijede od pitanja
i oči kad zastanu pred nama
dva para glinenih putokaza
kad stražar svratišta odgovorom ubije pticu
u laganom naklonu slijepog svirača
na uglu korakom kad napišeš pjesmu
i uzmakneš pred svečanim padom zavjese od svile
tad bacit ću srebrni privjesak od srca
u parku ću ljuljačku pronaći
na modru granu ogrtač objesiti
u izvoru upitnike mjesto stopala potopiti
i neću, neću se za dječakom na livadi,
njegovom šarenim šeširom bez žica violinom
neću, neću se okrenuti