Jutro ponedjeljkom nalikuje beskonačnom nizu kamenih ploča u kući jednog zdanja kojeg nisam željela upoznati – razmišljala je Vanja čekajući pospana i topla još od plahti i šarenih deka, čekajući prijevoz do posla – jer raditi se mora, netko mora zaraditi za koricu kruha, kao što su govorili naši stari..- ironiziram ali tako je… zar nije?!
Da li netko pita za nas, ma kao da ne postojimo… stavi misli u prazan hod, stresi zvijezde … i polako nas uči brod na te plišane sprudove…. kaže on.. i utihne pred daljinskim upravljačem. I da li nedostatak poetičnosti u posljednjih nekoliko “mjeseci” predstavlja baš onu granicu o kojoj su pripovijedali – a Vanja je spavala tog jutra uljuljano u mislima zanemarujući moguće projekte, izlizane traperice i nepopušenu cigaretu u pepeljari. Jedna kava na brzinu, druga kava malo polakše i pristajem na doručak jer doručkovati se mora i zdravo je… moje su ulice prazne.. večer s prekrivačem utopija od televizijskog programa… farsa i komedija …kroz tragediju jednog naroda izrasla je jedna žena.. miris kruha vina… polako i doći će prije ili kasnije /kako to opako zvuči/ onaj prepoznatljivi strah, onaj neiscrpni izvor umora što se penje iz stopala do moždanog tkiva i ne prestaje.
– Bože, kako sam umorna, umorna..hoće li ovo prestati, – mislila je dok je kroz prozor autobusa usmjerila pogled ka oblacima nadvinutim nad Velebitom, i ova ista vijugava cesta, prepoznajem joj svaku rupu, bez da otvorim oči…sklopiti oči dok još mogu….odmoriti oči.. valjda će moj suputnik shvatiti da nisam raspoložena za razgovor prije nego li stignemo do odredišta….ili neće…ionako ne priča meni nego sebi. I ova glavobolja..u meni ima najviše tišine…otkad sam odlučila prestati biti ..luda..ha,ha…i to se može…sjećam se rijeka je bila žuta od narcisa moje ogledalo drugo lice i treći pokušaj, more je bilo zeleno, alge od kiša neisprani koralji crveni mjesec zamijenio zvijezdu Noć i polako ima vremena….korak je zamijenio iskorak oprez crveno je na semaforu, – a volim zeleno – kaže Vanja, malo mi je nadolazećih noći – posljednja zima uvijek najduže traje. Što li je s proljećem i otiscima potpetica na mostu vlažnom od pripovijesti ženstvenih psihoza ,a sve u ime esencije. U ljubavi ljubomorno spava Bog granica između dvaju svjetova jednog bijelog nježnog rasterećenog jednog crvenog neurotičnog krletka zavjese rešetke balkon i gledaš kroz njega u kućnoj haljini godine gospodnje 1987 ruka ti piše pjesme
ne želiš više od bombonjere
želiš više od pjesme
prijateljice otopila se bajadera u našim ustima dok si me zazivala u rane jutarnje sate
vrisak iz slušalice tebi u inat
jer ljubav je krevet paralelno položen s tvojim i par očiju što te gledaju iza zavjese ne mogu ti pružiti ništa do li beznađa
i lica njegovog otisnutog u maramu golotinje svilena su bedra i sočno je ova večer
ćutiš li još uvijek onaj isti monstruozni drhtaj između dva reza
manirističkog ili futurističkog utopljenog u slasti jedne bijele crtice koja mami koja miluje koja odnosi
– Kad bih barem mogla maknuti iz sebe ovaj osjećaj rezigniranosti i tupila jer sve češće mi se čini da mi izostaje emocionalna reakcija, a sve češće je zamjenjuje osjećaj prepoznatljivosti koji niti uznemiruje niti smiruje. Iz tog i takvog osjećaja se ne pišu stihovi, a niti proza…Iz tog osjećaja niče samo tišina i prihvaćanje. Imala sam jednog prijatelja…prijatelja…tamnih očiju.On je uvijek znao prepoznati ovaj umor, a posebice kad bi mi ispod trepavica zablistale iskrice straha…on je znao sve dok nisam utihnula. Sve dok mi nisu rekli: Majstore, ugasi svijeću, dolaze ozbiljna vremena….Od tada ili već prije toga na mom licu nema grča, nema zgrčenog izraza. Sve je kao i uvijek – za gledatelje, za prolaznike, za kolege, za ljubavnike – mirno na licu, mirno u očima, a ako treba i sklonit ću pogled na trenutak da me ne izda – neprimjetno, u trenutku samo meni znanom. Niz misli ponijela je Vanja sa sobom iz autobusa polako hodajući u pravcu svog ureda, tek pristojno primjećujući pospana, nevješta lica svojih suputnika.
– Dobro jutro, kolegice – prozbori poznati glas iza njezinih leđa.
– Dobro ti jutro – prošapta Vanja – bez želje da uloži još toliko napora i pogleda to lice koje joj je poželjelo dobro jutro, jutrom pogledom crta svoje misli po prostoru koji je vodi do ureda. Tih nekoliko koraka prije nego li krene svakodnevica, tih još nekoliko minuta tišine, previše su dragocjeni da bi ih se odrekla ma koliko sebično, nebontonski izgledalo.. ta jutro je….tek svanulo..pustite me još malo u osjećaju koji vlada izvan ove krletke.
Ulazeći u ured, ponovila je skoro automatizirano niz radnji koje ponavlja svakog jutra, upaliti svjetlo, uključiti kompjuter, grijalicu (zahladilo je), izvaditi rokovnik iz torbe, par uljudnih riječi čovjeku koji sjedi nasuprot nje, staviti vodu za kavu, zapaliti cigaretu…i uložiti napor još jedanput i početi razgovor, neformalni s kolegom znajući da je uopće ne zanima što on govori, ni kako je proveo vikend, ni kako se osjeća ovog ponedjeljka, ni koje poslove treba obaviti zasebno ili u suradnji s njom….sve to je ostajalo negdje sa strane, prolazilo kroz Vanju, pored nje, raspršivalo se u prostor u beskraj vremena za koje nije više marila.
– Kako ste vi proveli vikend?- došlo je pitanje s druge strane ureda, nakon što je donijela toplu okrepljujuću kavu – jeste li se uspjeli odmoriti?
– Tako, bilo je dobro – odgovori mu Vanja, svjesna da nije dala prostora za daljnja pitanja i osvrćući se u mislima na dane vikenda. Bilo je dobro – pomislila je za sebe – bila sam umorna i preplašena…i još sam uvijek ali nema potrebe da ti to znaš. Ne znaju ni oni kojima često upućujem svoje misli i ovo nešto emocija što mi je još preostalo, pa koja svrha da bilo što pripovijedam ili objašnjavam. Ionako nitko ne želi čuti da se netko htio ubiti ovog vikenda. Smrti je previše i već mi pomalo postaje nepodnošljiv taj ljudski strah i zaziranje od nje same da bih uopće ušla u razgovor o takvom nečemu.
Jer smrt sama po sebi Vanji i nije nešto nedohvatljivo, nepoznato, uznemiravajuće – tek prijelaz u drugo stanje, i nemogućnost vidljivih susreta sa dragim licima, a više manje, draga lica sve češće izostaju iz vidljivog dijela njenog života. Malo je vremena, malo je prostora da bi se susretali – život je postao bujica koja nosi, bolje rečeno raznosi svakodnevno na razne strane ova tjelesa što hodaju i misle, ne osvrćući se na pritajene želje i htijenja hladno kako to samo život može. Došla su drugačija vremena. A i Vanja je promijenila mjesto stanovanja – visina na koju se popela cinično se suprotstavlja njezinom stanju mirovanja, davno napisanim stihovima o beskrilnim pticama, želji za letom u prazna i puna tkiva uzbibanih nervnih stanica.
– Žalim li ja to za vlastitom neurotičnošću – pitala se dok je oko nje odzvanjao iritirajući grohotni smijeh uniformiranih osoba – što li im je danas tako smiješno ili im zavidim što se u ovo vrijeme, na ovom mjestu tako mogu smijati…? Samo kad taj smijeh ne bi zvučao kao loš pokušaj da se razblaži hladnoća s kojom prolazimo jedan pored drugog. Još sat vremena pa ću opet u svoje utočište – kojeg i ne ćutim baš utočištem, više sama sebe pokušavam u to uvjeriti. Danas je ponedjeljak, možda zbog toga na ovaj prostor na ove ljude tako nihilistički reagiram.
– Vanja ! – čulo se iz susjednog ureda – dođi malo k nama, uljepšaj nam društvo! Vidi je, u zadnje vrijeme nam je uvijek nasmijana i mogu ti reći da ti smijeh dobro stoji, čini te ljepšom – govorio je sa smiješkom poručnik okružen svojim miljenicima.
– Ljubav čini čuda – uzvratila je veselo Vanja – gospodine poručniče – svjesna svoje laži, svjesna svojih misli i trenutne snage koja je proizlazila upravo iz onog nepromijenjenog izraza lica, na kojem su dominirale širom otvorene oči i njihov direktan pogled sugovorniku popraćen blagim smiješkom – taman onoliko koliko je potrebno da mir ostane mir, a vlastite misli ostanu u vlastitom uzništvu. – Još malo pa ćemo svojim kućama, evo i ovaj ponedjeljak smo stojećki izdržali do kraja – govorila je veselo sjedajući na ponuđenu stolicu i pripalivši cigaretu .- Nemojte se ljutiti, ovaj, imam nekog posla, pa ću eto kad me tako lijepo zovete k sebi napraviti jednu čik pauzu s vama i idem u svoj ured.
– I to malo će nas razveseliti – došlo je iz ugla ureda – kolegice, vi ste naš zaštitni znak.
– Blago vama, ako je to tako – dobacila je smijući se s neprimjetnom ironijom polako ustavši od stola. – E, pa bilo mi je drago biti u vašem društvu, pozdravljam vas, vidimo se sutra.
– Bog Vanja, dobro se odmori poslijepodne – stiglo je od nekog trećeg.
– Hvala, i vi isto.
Ušavši u svoj ured, znala je da ne treba dizati puno pogled, da je kolega iz njezinog ureda još uvijek za kompjutorom, zadržavajući stav ozbiljnog posla i s onim istim vodnjikavim očima iz kojih nikad nije osjetila niti jednu iskrenu emociju njoj upućenu. Sve je pusta čista kurtoazija.
– A, što vi gospodine bojniče, nećete danas ići kući – upitala ga je polušaljivim tonom spremajući opet automatizirano rokovnik, ključeve, diskete, kemijsku olovku – …ili vam radni dan kratko traje.
– U pravu ste, vrijeme je da se polako spremamo kući. Sve ovo može pričekati do sutra ionako to neće nitko drugi odraditi – odgovorio je gaseći kompjutor.
– Naravno da neće – pomislila je u sebi kad nitko drugi i nema priliku sve da i želi – Do viđenja, vidimo se ujutro, dobro se odmorite – pozdravila ga je frazom koju među sobom izmjenjuju svakog dana. Odoh ja polako vani na sunce – reče uzevši torbu.
– Hvala, i vi isto. Bog. – uzvratio je ne znajući da te njegove riječi kao i one jutarnje na jednak način prolaze pored Vanje kroz nju, raspršujući se negdje u prostor u bezimeno vrijeme koje više niti ne pokušava uhvatiti, zabilježiti.
S olakšanjem je dočekala autobus, tih dvadeset minuta vožnje jedino je vrijeme u tih osam sati kada se može bez sustezanja izolirati, sjesti na sjedalo uz prozor, uperiti pogled u krajolik i šutjeti.
– Kad će prestati ovaj umor, – nametale su se misli jedna s drugom -kad će nestati ovaj iskonski nemir…kad će i hoće li itko biti malo milostiviji (je li to možda prejaka riječ, suosjećajniji možda), ha…milosrđe..u današnje vrijeme…opet sama usisati stan, spremiti razvučeni trosjed…sa smiješkom dočekati goste i poslušati sve ispovijesti za koje sam im potrebna, uz posluženu kavu i cedevitu. Nema veze, proći će, kao što je sve prolazilo, dan za danom u ovom sumornom vezivanju i razvezivanju goblenskih niti slike koja se samo nazire. Prolazi i ovaj ponedjeljak, uz sav strah i umor, uz svaku predviđenu misao sugovornika. Žao mi je jedino što više ne postoji način da to podijelim s nekim dragim, dalekim prijateljima jer takvo je vrijeme, premalo ga je za sve nas koji smo prestali lutati pronašavši se u odluci da ne budemo ludi jer tako je bolje, tako je prihvatljivije, tako je manje bolno za druge makar ne za nas same.
Te večeri Vanja je jednako spretno pretvorila dnevni boravak u spavaću sobu, ugasila televiziju, šutke se pogledala u ogledalu, navukla zavjese, strpljivo očekujući onaj mirni glas, onu misao koja dolazi ni od kuda, bezvremenu misao bezličnog tona, a opet prepoznatljivu i umirujući, očekujući jednu drugu Prisutnost za koju je znala i prije nego li je legla kako će se oblikovati i pojaviti u obliku Šutnje i Tišine. A emocije su izostale ili se samo tako činilo.
••••••••
ova postelja straha što se zrcali u prozorima
i ovaj umor koji kao da ne kani proći
sve to i ništa od toga u meni
u tišini
još kad bi mogla kad bi znala poteći
izaći iz mene preko zatvorenih očiju
ta prokleta bujica neizgovorenih riječi
ne bih se opirala ne bih se molila
pustila bih rijeku k rijeci
šuteći
pa neka je kad tako je
I jutro će sigurno nalikovati onom prethodnom barem po načinu nizanja misli u njezinoj glavi ako ne po boji vremena koja će se nadviti nad jednim neboderom.
– Ima li još išta novog – pitala se Vanja, ima li još išta od čega će zatreperiti ovo ušutjelo ogoljelo srce ili je ovaj beskonačni ispliv tuge jedino što se još može očekivati. Kuda li su nestali svi ti neiscrpni izvori ushita, pojačani oblicima mjeseca, konstelacijom zvijezda, nevjerom ljubavnika…Još jedino za što je mogla sigurno reći da dominira u toj sobi dok je na sebe oblačila trenerku, bila je tišina. Tišina koja svojom jačinom nadglasava svaki zvuk izvan tijela, izvan zgrade, izvan grada, izvan svijeta. I Veliki prasak gubi na jačini svog zvuka pred ovom udomaćenom tišinom, pred njenom postojanom bojom, pred prepoznatljivošću misli koje joj naviru, koje joj se upućuju.
Blago svijetlo koje se provlačilo kroz zavjese nagovještavalo je još jedan lijepi jesenski dan…neprikladno lijep za vrijeme u kojem se pojavljuje, za zemlju koja ga tako surovo ugošćuje.
– Imam tisuću i jedan razlog da prestanem biti – pomislila je paleći radio – imam tisuću i jedan razlog da bez žaljenja ostavim ovo siromaštvo, ovaj jad, ovaj zatvor, a opet….ne želim…ne više ne želim…a, pravi odlazak se ne stvara iz želje on dolazi iz nukleusa samog htijenja iz svijesti. I kome još to treba kad znam da ovako ću postojati i kad prođem posljednja vrata, jedino što neće biti umora…..što će se kao magijom izliječiti tuga….što ću biti. Biti.
Vikend u stanu, vikend u garsonijeri, o tome bi Vanja mogla pripovijedati i dan i noć….najgori su trenuci kad prevlada usprkos TV programu zaglušujuća samoća i tišina nitko ne govori tek neko nepoznato daleko uokvireno lice….opet samo ja…pomislila je počet će nalikovati ludilu, ali srećom vikend traje tek nešto malo više od dva dana. Subotu ću ili prespavati ili se posvetiti kućnim poslovima, a sve to da bih čim više vremena imala za odlazak iz stana odlazak od vikenda u kojem sam se zatekla pred televizijom osuđena na program nacionalne televizije bilo kako otići iako sam tijelom i itekako u vikendu…osjećaj nedjelje i nedjeljnog ručka o tome ne treba razmišljati…ljuljačka u parku u pet sati ujutro se više neće ponoviti s poluludim ljubavnikom neće se ponoviti…ponekad pomislim da je taj nedjeljni ručak kojeg ni sa kim ne dijelim kazna prokletstvo što sam se usudila jesti sa stabla znanja podati se bez straha strastima i ljubavi i otići s onu stranu spoznanja…ako je to cijena…možda je prevelika…ovog vikenda nisam sigurna da ću to moći izdržati…- promišljala je Vanja obuzeta opajanjima i slašću dvoboja koji su u njoj vodili ljubav i strast i miran racionalni život kojem se prepustila, kojeg je u stvari naučila i jedinim načinom da opstane u poslu, socijalizira svoju divlju životinjsku dušu…anđeli su joj uvijek bili blizu. Tako i te nedjeljne večeri dok je Vanja pisala ove retke svjesna da će sutra potvrditi svoju stvarnost i da …….možda se ipak dogodi čudo.Čudo u ponedjeljak, a ne u nedjelju kako se priča
