“Jer ne stigoh ustavit se pred Trenutkom Smrti
On ljubazno preda mnom je zasto –
U kočiji uz nas još samo –
Besmrtnost zauze mjesto” E. Dickison
Ponešto o likovima mjestu i vremenu
Jan – umoran vjetar s pečatom smrti Sunca
Jane (Ja-Ne) – ona koja je zaljubljena u vjetar
Pratiteljica – ona koju je zaustavio nagli udar vjetra – netko kaže da se zove mojim imenom
Prostor – Široka ulica Grada
Vrijeme – vješta obmana majmuna – uma što ostala je zarobljena u vitičastim zagradama znanja
Kako je nastala Jane
Jane je stvorio vjetar
između dva gutljaja poljupca začeo je na rozoj ruži nepca
na početku misli i sjećanja
u obliku točke na rubu bijele vrpce u kosi
spontano kao što se u kipuću vodu uranja vrećica šipkovog čaja
rekao mi je
ti ćeš biti ti ćeš se zvati Jane
ti si ona ona je ti
obje ste moja vjetrovita igra dok se vraćam kući umoran od zalaza
i mjeseca i sunca
ti ćeš joj prepričavati moju šutnju i moj udarac ćeš joj predočiti kao znak na krilima
kojeg se nitko više ne sjeća
ti ćeš je podignuti na staklenu kocku i tamo je podijelitti
na molekule iskrenosti
i još mi je rekao
nakon što iz vjetra nastane i odraste djevojčica zvana Jane
ne pružaj ruke za mnom dok stojim na vrhu kamene ploče
i ispisujem oblake naklonjene sivim kristalima
ne plači skrivajući se iza zemljanih metafora
znaš da vam više neću doći u zelenoj svili od jastučnice
s tajnim ključem pod vrbinim gnijezdom
jer vas dvije ste moja vjetrovita igra dok se vraćam kući umoran od zalaza
i mjeseca i sunca
jer vas dvije ste
ti si ona je
vi ste moja ljubav
Tko je ona
hirovita žena koja puši dvije kutije cigareta
i smije se odrazima riba u vodi
zavlači ruke u kožne rukavice dok prži južina
umjesto stihova piše dnevnike
spava samo na spuštenim sjedalima parkova
rodila se dvadest i dva dana kasnije nego su je očekivali
kaže da s toga uvijek kasni na sastanke s ljubavnicima
koji su najčešće oženjeni intelektualci s obrazima nalik dječjim kolicima
hirovita žena sklona depresijama
neki kažu češćim emocionalnim ispadima
bez suza
jer za nju su suze skuplje od bilo kojeg luksuznog nakita
samo ponekad potroši poneku slanu kap
sjedeći na podu kupatila s pepeljarom na koljenima
skrivajući se od sebe
Jane je žena djevojčica s osam zlatnih prstenova i jednom ogrlicom na kojoj se njiše križ kao
opomena što u poljima zaustavlja ljude oronule
ponekad meditira s mišlju kako prosvjetljenje uvijek čuči na uglu sekunde u kojoj se rađamo
potom se napije žedna nečega za što nema izraza i dozvoljava da je do stana a možda i dalje
prate nepoznate crvene čarape
kaže da nikad nije nikog uistinu voljela
i smije se toj laži dok drhtavim rukama rastire rublje i kuhinjske krpe na unajmljenom balkonu
snova
UVOD U PRIČU – dva dana s Jane
/prvi dan – poslijepodnevni/
na drugoj strani s druge strane kad most prijeđeš nema ništa ništa samo
praznina
nisi mi rekao nisam pitala s čim ću ispuniti prostor vrijeme misao
nisam pitala nisi rekao kako ću kad se nađem s druge strane
boli me
ljubav
kad bih barem mogla sklupčati se negdje na sredini mosta i čekati da prođe da prođu da prođeš
zaspati za cijelo jedno stoljeće prije ili poslije
ne znam kako ću k tebi sva sam se u tebe pretvorila
i u čemu je razlika između crnog i bijelog vina kad sve je igra u čaši netko kaže
i do kad ću se igrati igrokaza monologa drama što završavaju na jednom balkonu
lutka obješena o konac ljubavi
kad ću znati gdje počinje a gdje završava
Jane i da li je uopće ima za koga je ona zastala
nastala kako je smiriti
ti ne voliš moja pitanja ja ne volim što me ostavljaš bez odgovora
ti moraš sam a ja bih s tobom
Jane te ljubi ljubavlju jačom od bilo kojeg suicida
/prvi dan – večernji/
čučim na stolici gledam u zid i razgovaram s tobom
ti si uspio pobijediti njezinu gordost njezin strah obećanje koje je sebi dala da nikad nikad više
neće
voljeti
ti si uspio dati joj šesnaest godina isti titraj adrenalina
uvijek je ponavljala kako samo još to želi ponavljala slučajnim ili namjernim prijateljima
ljubavnicima
ti si uspio zarobiti je u njezinoj vlastitoj slobodi
i sad je ko mačka stjerana u kut ispod trosjeda bez dovoljno svjetla bez dovoljno zraka bez orjentacije
bez jučer danas sutra
grči joj se svaka stanica u pokušaju da izađe
da da o da ona želi izlaz dovoljno širok da ne zaboli ili je odveć malo vremena da bi se o
tome moglo govoriti
čučim na stolici i gledam je istu ko nekad i ne mogu se nasmijati i ne mogu zaplakati na trenutak
mi je tako daleka i strana
ta tvoja moja Jane
djevojčica iz srednje škole s dugom kosom vezanom svilenom maramom snova
vi ste putovali svijetom obilazili gradove krčme teatre dok je ona gledala kako joj drhte ruke dok
nespretno vezuje cipele i nikad se ne uspijeva na vrijeme skloniti pred kišom
kišobrane je nosila uvijek za sunčana vremena
Jane Jane mislila sam da ću biti sretna ako je opet sretnem i sad je tu ispred mene u ogledalu s
tvojim imenom na rukama koje još uvijek drhte spremna izletjeti na Široku ulicu ne bi li te susrela
Jane prokleta Jane i njezin svileni rukopis snova
ti si je uspio probuditi vodi je od mene
/prvi dan – kasnovečernji/
ona me tjera da ti pišem tražim želim volim ne mogu joj se oduprijeti bar ne danas
ona želi po cijele noći po cijele dane biti s tobom
ja ne želim ja želim čistiti kuhati peglati sve posložiti
ona mi ne da
tako je ohola tako je smiona
ona te voli bez pitanja bez traženja
ja te ne želim toliko voljeti želim zastati okrenuti se otići praviti se kao da se u međuvremenu
ništa nije dogodilo
ona mi ne da
smije se mojim željama i na sve to odgovara običnom jebenom poezijom kao da se poezija
može jesti s kruhom kao da se poezijom mogu ogrnuti sad uskoro kad zahladi
ja te ne želim voljeti toliko hoću natrag zar su važni razlozi i ciljevi i zato pojačavam radio ne bih li je
nadglasala samo da ne čujem nju i njezine pizdarije o pravim vrijednostima i velikim
ljubavima
ne da mi tek oživjela jača je od mene ide do kraja ne osvrće se na moju zgrčenu ruku
evo ti je uzmi je pijte skupa bdijte jedite jedno drugo slomite se od vas dvoje me već pomalo
hvata histerija mene jednu običnu neurotičarku koja želi osušiti svoje rublje okrenuti se na drugu
stranu
i zaspati
/drugi dan – večernji – da li i posljednji/
dva dana poslije opet čučim na stolici i lupam po spravi koja se zove pisaći stroj
sve je isto i ništa nije isto
htjela bih biti školjka još mokra od mora sakrivena u nekoj škrapi za koju se ne zna
zašto ne mogu plakati već dugo dugo zašto mogu samo prazninu nositi
ti ćeš nešto reći ja ću ti nešto odgovoriti ako ikada kažemo jer tako si daleko od misli od Jane
/ona tako sluti ona tako kaže/
dajući misao čovjeku bog mu je dao prokletstvo moja vlastita misao će možda ubiti tvoju moju
Jane
a u jedno možda može stati čitavi svijet i čitava jedna ljubav može stati i nestati
svi mi živimo samo danas u tome i jest tajna vječnosti samo što ja želim preskočiti tu tajnu i
pobjeći malo u jučer a ponekad samo ponekad u sutra
daleko su doline kojima sam željela ići možda nekog sa sobom povesti
ne zamjeri mi Jane kao ni ti koji si Jane stvorio ove spise napise ne bježite mi pred riječima iako
ponekad ubijaju one koji nisu ni tu ni tamo
Treći dan (zavjesa molim)
molim vas spustite zavjesu
igrokazu nema mjesta u ovoj suludoj interpretaciji svjetla
evo stiže zima golom granom je ugušila jesen
svjetla molim vas pogasite
ne ložite vatru ona plamsa samo kad joj je laž podmetnuta za ogrijev
Jane pali cigaretu dok se gleda u ogledalu ljubičasto je in ove anno domini
sedativ se smije iz ladice maše rukama da ga ne zaboravi uzeti u subotnju šetnju
cappuccinom molim vas i ne zaboravite čašu vode
ne nije hladno samo što pljušti iz zelenih oblaka morat ću kupiti cipele za kišu i novi kišobran
jedan su mi poklonli nedavno razbilo ga suosjećanje
molim vas spustite zavjesu igrokazu nema mjesta u ovoj kulminaciji psihoze što se prosula po
cvijeću u vazi
Jane ispija amaro jedan drugi obadva zajedno razdvojeno
ispred vrata je čeka ili ovaj put ne čeka
ljubav
neka žena me pozdravlja smijem se smije se
smijeh je uvijek putokaz u besmisao
iskreno neiskreno obilazimo stolove
klanjam se tvojoj novoj ulozi Jane
oprostite molim vas smijem li naplatiti smjena mi završava
kako da ne sve zajedno dvadeset i nešto krugova
dragi otkopčaj mi posljednje dugme moja se noga naginje tvom pogledu
ljubav je otišla na kišu valjda se čisti ispire otače pretače
nestaje
ovih dana vinogradari ubiru grožđe nemilosrdno gnječe ga poradi užitka
kad je bila mala Jane se igrala rosom na lišću vinove loze
sad plaća račune odlazi na ručak ljubazno pozdravlja one koji ostaju na izložbi slika krajolika
naših lica
i odlazi
samo trenutak molim vas
spustite zavjesu ove sezone nema više na mom repertoaru originalnih i pažnje vrijednih
igrokaza
PRIČA O DVIJE ŽENE ŠTO KRUŽILE SU U VJETRU
Ta djevojka sve započinje pogledom unatrag ponekad mislim kako drugačije i ne može
razumjeti ono što se događa upravo sad
pogled unatrag zrcalo je duše
Ona u jučer prepoznaje svoju dušu makar su je zbunile priče o tome kako ono što se zbilo ne
postoji a sjećanje je tek vješta obmana majmuna – uma – iz tog proizlazi da Jane hoda s dušom
od jučer da li bez nje – prazna olovka bez tinte
pred njom su se jučer otvorila vrata poezije
vrata u lice prepoznavanja susreta iz Grada
Nikad neće moći razumjeti od kuda joj stiže to podrhtavanje što se iz nutrine tako očito razaznaje
iz očiju
Svi znaju da se Jane boji drhti gubi u prostoru tuđih izričaja
nitko ne zna zašto
Da li ona zna
Drhtala je i lica zapisivala u isto vrijeme se sjećala imala je krila i ljuljačku
večer poezije plus dijapozitivi plus dva tri zagrljaja plus jedan osmijeh plus prije toga popijena
kava zaslađena psihoanalizom onog što se zbilo da bi danas bilo a sutra se pretvorilo
Netko je sa zakašnjenjem otvorio vrata večeri poezije više njih i među njima vjetar
Jane je zaljubljena u vjetar Jan
on uvijek dolazi sa zapada tamo uvijek umire sunce
Jan nosi tu smrt kao poklon onima izlazu okrenutima
zaljubljena je u onoga tko nosi pečat smrti sunca
u onoga tko je umoran od umora od zapada od riječi nenaučenih od svoga koraka nedovršenog
Jan je umoran vjetar
ona ga osjeća na obrazu nježan je ko “Trenutak Smrti” topao odlučan
konačan
…………………………………………………………………………………………………………..
Nikad neću znati kako se to dogodilo tek znam on joj je pomogao da se odluči
i makar je uvijek razumjela kako su svi konci povratka i odlaska omotani oko njezinih prstiju
nikad nije umjela ili htjela odabrati
a samo je njezin izbor bio
ostati ili otići ili nešto između
mogućnosti su ko spektar duginih boja tako lijepe a potom nestaju /u oku još stvarne/ u nekoliko
titraja ili krivih odbljesaka
ni sumnjala nije kako izbjeći ono između
ali otići ili ostati
sama odluka sve je to tako konačno
završeno
Jan je stigao prije nego li je slutila on je bio znak ili bolje poticaj taj suludi unutrašnji impuls
saznanja
nikad neću saznati kako se to dogodilo
odabrala je odlazak
odlazak je ipak konačniji od ostanka ostanak budi sumnju
u konačnosti odlaska otvara se beskonačnost bivanja ili nebivanja svejedno
to može zasmetati samo nepomirenima Jane je pomirena s drugima sa sobom
Umoran vjetar Jan i odluka
………………………………………………………………………………………………..
Još uvijek obično srijedom dobijem poriv nazvati Leona
ponekad nazovem spustim slušalicu najčešće prije nego li čujem halo
prošla je cijela godina
znači li da nisam
sve moramo pretvoriti u finije nijanse tako se postiže samosviještenje
a radi se tek o običnoj prevarenosti i boli
jer nije pogledao u oči a potom jer nije zbogom izrekao
zadnji put me je uzeo na klupi
na trenutak začudila me vlastita podatnost
tada već nije bilo ljubavi tek požuda obostrana
sutradan sam vidjela da mi je otpao broš s haljine
tražila sam ga na istom mjestu nisam ga pronašla nije ga bilo možda ga je podigla slučajna ruka
studenta
Leon se nije stigao susresti s Jane samo je načuo da je stigla u Grad poslije su mu rekli kako su je
istu večer vidjeli na nekoj izložbi pastela
u nekoj maloj crkvi starih svetaca
ja sam imala sreću ili nesreću tu večer pa sam je na trenutak ugledala prožeo me je isti osjećaj
kao prije deset godina
ugodna nelagoda uzbuđenja proliveno po nogama igranje srca u sekundi bolna vlažnost na
rublju i poslije toliko vremena isto prožimanje konačnosti
sudjelovanje spajanja s njom razbijanje u njoj u Jane u
konačnosti
danas znam te sam se večeri podala muškarcu samo da bih ublažila napetost uzbuđenost od
susreta s njom
i sad mi je vlažno negdje na sredini puta od sebe do samog sjećanja
podavanje je najbolji način za oslobađanje od nje od konačnosti
podavanje završenosti mene
istu večer i Jan je prvi put lagano pomilovao sivilo haljine
bio je manje umoran
ja sam bila umornija nego li on jučer nego li će biti sutra
………………………………………………………………………………………………………..
Zbog umora na licu vjetra što mi prijeti moram otputovati
ne znam hoću li pristati na to da ona putuje sa mnom ili ću odabrati nekog drugog pratitelja uz
kojeg ću se osjećati sigurnom nenapadnutom
moram posjetiti prijatelje učitelje moram posjetiti kapelu u bolničkom krugu samilosti
tamo ću ostaviti dva prstena na odru
i s tim je svršeno
da li je prekasno za ruže
tamo gdje putujem već je hladno sigurno ih je ugušio mraz kao jastuk na glavu položen
nešto nježnije
ne znam što ću ako ta hirovita Jane odluči putovati sa mnom
nadam se da će se izgubiti negdje u jezerima onako usput kao pojedeni doručak kao
mrvica u krevetu
Jan je nekidan puhao u mrvice u krevetu
zato se moram maknuti od njih dvoje “pogled s tuđeg balkoa” možda bude jasniji
moram priznati nikad nisam osobito ljubila jasnoću ali isto tako sam ponajčešće radila ono što
nisam ljubila
vjerujem sve će biti drugačije kad se vratim
Jane me pita zašto uvijek imam potrebu maštati o tome kako će jednom sve biti drugačije
ona nema potrebu za biti drugačijom ona samo učestalo gleda unatrag kaže tamo joj je srce i
uvijek joj je veća ljepša draža bol koja se već dogodila od ove u kojoj pokušava uživati danas
Jan je danas donio kišu
prije nekoliko dana mi je šapnuo kako će me uskoro posjetiti
danas možda
možda i ne
znam da se njih dvoje susreću svaki dan divljaju po portunima ulicama gostionicama ljube se
dodiruju gdje ih uhvati trenutak ne osvrću se ne gledaju osim sebe ništa drugo
ja ga rijetko viđam zadnjih tjedana zbog kiše i svijesti o tome kako je on ipak
vjetar
sobom mora obuhvatiti toliko prostora ovaj prostor sa mnom obilježen tek je mala čestica
bezgraničnog što se pruža pred njegovim zamahom
…………………………………………………………………………………………………….
Jane je već dugo zaljubljena u vjetar
nikad joj nisam priznala koliko ga želim a kiša je i more se izlijeva po blatobranima uskih
pokušaja
želim u ustima osjetiti njegovo toplo pulsirajuće srce
sada ne jučer ne sutra
sutra je već kasno sutra je sumnjiva pojava isto kao i ostajanje na mjestu ukopan zbog sile
inercije gravitacije ili čega bilo
ne mogu ispuniti želju svoju želju želje su tako nestvarne i nestalne jadranke
sad su tu ruku pružiš i već su dalje ili ih nema ostale u jučer u jesenas u ljetos
na probi kazališta ozbiljnih komedija
možda će mi se pružiti prilika ispuniti je nešto malo kasnije ali to više nikad neće biti ista želja u
istom trenutku nastala
nije važno hoće li biti veća ili manja smješnija ili naoko ozbiljna ko muškarac u sakouu
s aktovkom u lijevoj ruci – tako hodaju profesori napuklih sveučilišta
važno je što je mrtva već sljedećeg trenutka i to je ta konačnost kao slijed činjenica protoka
vremena
konačnost želje u njenom trenutnom ispunjenju ili neispunjenju
a potom druga slomljena grana kao prepreka pred nečijim cipelama
želim u ustima osjetiti njegovo toplo pulsirajuće srce
obuhvatila me srž željenja dok netremice gledam u oblake i pitam se kad će prestati kiša
ako ne bude padalo Jane će izaći u šetnju ne može ona dugo u istom prostoru
možda ga tada prepusti meni
Jan se rado prepušta objema i možda još ponekoj – nevažno
ruke su tople sve je topla bijela mokra ovojnica u čekanju primanja toplog srca
Jane je zaljubljena u pečat smrti sunca što ga nosi sa sobom
ja ne mogu izreći ono što sam u odnosu na vjetar i moj opip i okus i miris i osjećaj bijega i
vraćanje ljubavi možda mržnje
ne smije se to stavljati na bijeli papir pogotovo ne u obliku crnog slova može oživjeti postati
stvarno može me zaustaviti prije odlaska u
konačnost
………………………………………………………………………………………………………….
S vjetrom treba postupati vjetrovito
pa čak i onda kad te zatekne na stubištu /obrnuto viđena slika/
ključeve sam tražila za nekog gospodina oboljelog srca
hoćete li mi i ove godine posuditi drvarnicu – oči su mu tople
nikad skoro nikad ne odbijam tople oči
Jan me je poslije toga dugo grlio držao u naručju /dugo u odnosu na ono što nam je stajalo na
raspolaganju/
umalo sam usnula stojeći glave prislonjene na njegovo lice
milovanje se pretvorilo u želju mlado vino
na kraju hodnika jedan dah od vrata prema kojima se uputio a nije ni stigao iščupati zvono
makar je umoran
inače će umoriti one pred njegovim rukama
i nikad se više neće vratiti
bez obzira na put i autobusnu kartu što se podastire pred moji ili tvojim papučama
………………………………………………………………………………………………………..
Nakon što sam ostavila vjetar na dovratku stana doputovala sam u Glavni grad
siva jesen
siva haljina
sivo će me uvijek podsjećati na Jana
nemam kišobran tek nečiji mantil prebačen preko ruke
ali moj kovčeg ipak ima tko nositi
ondje nema vjetra na licima ljudi nema izražaja tek kad se zatvore vrata slutim poneki osmijeh
naslućujem poneku svađu – isparava kroz rebra radijatora
ovdje je daleko od mene blizu priđe tek poneko zbog nečega drag
ipak je i Jane doputovala s nama možda iz drugih razloga ali sad mi više nije žao jer ona me
podsjeća na put koji je ostao za nama i makar će zvučati suludo ta žena s rukama na kojima je
suviše prstenja u očima kroz kolut tuge nosi sunce
i vjetar
ja ne mogu bez sunca bez umornog vjetra
slanog
od valjanja na kockastim ulicama Grada
ne mogu bez vjetra
ni ovdje u Glavnom gradu
ne mogu bez Jana
i sad je tu u kutiji za nakit čeka me da ga pustim kako bi otpuhnuo mrvicu s moga nosa
nije suza
mrvica topla krušna
spušta se lagano na žličicu pudinga smiješi se dok ga prinosim ustima i
podsjeća me
upamti volim te
govorio je u petak tresao mi ramena već pomalo iznemogao od mene umotane u sumnju
/već sam rekla sumnje su moje vrijeme egzekutori ljubavnika mojih bilo čijih trebam prestati sumnjati/
podsjeća me
slijeće mi na oko smije se ko prvi put šapće
ti si Jane ti si Jan ti si vjetar ti si ljubav vrati se za tebe sam popravio ljuljačku i počistio ulice od
koraka za tebe sam vjetar
gledam u ekran mislim kako trebam misao zaustaviti prolazak kroz sebe ne smijem se sama za
sebe šapćem
vjerujem vjerujem vjerujem vjetru
…………………………………………………………………………………………………………
i priznajem po prvi put ipak ima lijepih dana koje pokupimo dok kasnimo na sastanke
u rano jutro na četkici za zube
s prvom cigaretom poslije slatke kuglice od doručka
ipak ima ih
narančasti njišu se kao točka na ogoljelim granama
na tramvajskoj stanici čekaju
nježnost u rukama
slučajni kao susret
vjetar u rupici na obrazima
Jane je nježna od raznježenosti ružičasto tople od lijepih udaha
zraka
poslije dugo vremena sam je uzela za ruku
hladnu od dubine kontinenta
pričekala sam da se ogrne vunenim šalom
stavi ljubičasti šešir na glavu i krene sa mnom prije odlaska
ili je to povratak
u zagrljaj ogledala što se plavi na dnu misli
i čeka još poneki naš uzdah što ga čini manjim
prihvaća moju ruku
danas me voli
danas je volim
Jane i ja ostavljamo stope u dimnjaku što se nagnuo nad katedralom
čak me je i zagrlila
znam isto mislimo
barem danas barem jedan trenutak
sve će to opet natrag u vjetar govorimo
ipak tješi nas misao o poznavanju Jana
možda nas prvi put primi obje zajedno u svojoj vjetrovitosti
poljubi nas ponese u središte plavog ogledala što se zrcali na kamenu
tamo negdje izvan sjećanja izvan vremena izvan prostora
tamo gdje se izlijeva ljubav
………………………………………………………………………………………………….
ponekad se događaji rotiraju kao planeti oko svoje osi ne daju ti vremena da ih zatekneš
zaustaviš promijeniš već su tu drugačiji a isti
jedino slutnja ponekad uspije uhvatiti tu nit predosjećanja i stavlja se u želudac kao napomena
na kraju pisma
svojom prisutnošću bode oči usne nokte ne možeš je zaobići jer postaje sjena što čeka na
posljednjim vratima gradskog prijevoza
pretvara se u zvuku kovanice ubačene u ruke konduktera
kovitla se u mislima skriva se iza svake nove frekvencije radija i naslanja na trepavicu prije
počinka
………………………………………………………………………………………………………….
sve će natrag u vjetar ponavljam
dolazim vraćam se kući sama bez pratitelja
uistinu se uvijek vraćamo kao što odlazimo sami
sve drugo samo je utjeha razmišljam
i u zeleno oblačim Grad tiho pazeći na korake
kroz san čujem jauk napuklog zgloba u kojem se ugnijezdila ljubav
Jane kaže kako mi bol može ublažiti samo hladnoća u zimsko ruho preobučenog vjetra
onog istog kojeg sam čekala da podigne jesenji oblak na hrastovu granu
ja ne vjerujem
/jer nešto je čudno nešto slutim i vidim nigdje se ne njišu grane/
bol se uvijek može ublažiti na više načina
prazninom
okretom u stranu
istrčavanjem na pješački prijelaz kroz crveno
dubokim udahom u podne
ili kako već uspijemo dok sjedimo na narančastoj polutki zemlje
netko je rekao kako moram gledati mjesec promatrati ga hvatati njegov odraz na licu potom se skinuti
i kišom oprati
voda je mjesečeva ljubavnica
ona liječi blijedi strah od nesanice
u zeleno oblačim Grad tiho pazeći na riječi
ovo je osjetljivo vrijeme kratkih dana što se u metrima slažu za ogrijev
i Jane je nekako utihnula neobično za nju
/čini mi se da i ona sluti utihu u kosi/
spustila je ruke na koljena skinula prstenje kaže kako razmišlja o ponovnom otputovanju na
duže vrijeme
od njezine utihnutosti treperi mi srce
tužno ju je vidjeti
na oči je navukla kamenje tako joj je lakše biti sama
ili slaba
ionako je davno odlučila otići
pitam je što će reći Janu
možda mu poklonim svoj Dnevnik odgovara možda mu ništa ne kažem možda ga zaustavim u
njegovom bezličnom naletu
ne znam umorna sam
opet
kao nekada
nije važno Jan je ionako samo vjetar
on će se već nekako snaći ove zime dok bude raznosio dim iznad pet nebodera
njemu ne treba ništa čvrsto za što će se uhvatiti
a možda i ne postoji
tko može išta znati o tako nestalnom biću kao što je vjetar
savjetujem ti da ga zaboraviš
pokriješ se toplom dekom i odspavaš ja ću ti se javiti razglednicom ako otputujem
nemoj svemu pridavati toliki značaj
nije ti ovo poezija ovo je sklop izmišljenih rečenica
možda bi bilo dobro da zaboraviš i mene
jer se razilazimo
ti ćeš ostati
ja sam odabrala odlazak
u konačnost misli što se razgranala preda mnom kao proljeće koje slutim dok se naginjem nad
praznu čašu
ne tuguj
srest ćeš neku drugu Jane a možda naiđe i neki drugi vjetar s druge strane manje umoran
manje slan i nestalan
pisat ću ti
……………………………………………………………………………………………………………….
Oduvijek sam voljela kratke priče naoko nedovršene
i obećanja iza kojih ostaje znanje o tome koliko nam je potrebna nada
čak i onda kad se ni nadati više ne da
to što me je ostavila djevojka što kružila je u vjetru prihvaćam kao dobrohotni znak anđela
to što se niotkuda ne nazire vjetar prihvaćam kao ljepotu mirnijeg vremena
i znam u konačnosti nema izazovnih rastanaka iza kojih ostaju nakostriješeni upitnici
nema ni umornih vjetrova u zagrljaju razuzdanih djevojčica
nema sladunjavih suznih pjesama ni misli o tome kako smo razdvojeni prostorom vremenom
opsjenom posjedovanja što nas ograđuje visokim bodljikavim zidovima dok čekamo u neznanju
ljubav što nam godinama stoljećima tako očita lebdi u zjenicama
u konačnosti ljubičastog otkucaja srca prestaje svaka razlika vjetar postaje žena žena postaje
vjetar i nema više dnevnika ispovijedi u obliku stihova o onome što je bilo nekad o onome što će
biti sutra i nema više
sumnje u to kako kratka naoko nedovršena priča razdire okvir teorije relativnosti i odlazi iza ili je
to ispred relativnog u vječnost koja je konačna točka onog što mi tek slutimo i zovemo ljubav
………………………………………………………………………………………………………….
Oduvijek sam voljela kratke priče
Onaj kojeg ne spominjem nije više vjetar
I kratke ljubavi sam voljela
vremenski
prostorno strasne ljubičaste baklje
one iza kojih ostaju lebdjeti neizgovorene riječi najbolji put do poetike
namjerno odabrane slučajnosti lagani dodir nečijeg lakta naslonjenog na okrugli stol
podrhtavanje osmijeha i odlazak za kojim u mirisu lavande ostaje poruka
kratke ljubavi
velike ljubavi
jedne prve druge posljednje
a potom opet krug
nova šetnja
isti podij na kojem se igraju izgladnjele mačke s očima nalik mjesečini
i novi susret
jednako konačan jedanko stvaran u namjeri zadržavanja drhtaja što plovi kroz bijelo ozračje
neuhvaćenih vibracija
oduvijek sam voljela priče
kratke
ljubavi
kratke
u kojima se već na početku pišu stihovi i izrezuju paraleleni vezeni patuljci
/netko odmahuje glavom smiješi se šuti
ono crveno što pije zove se mudrost i jedna kocka leda/
priče su oduvijek voljele mene
i kratke ljubavi su me voljele
jedine prve druge posljednje vukle me za rukav nasmijavale tješile tetošile nježne kao bajka
vješto uvježbanog teatra potom nestajale u trenu između dva treptaja mudre kao iluzija
na rukama zapanjene publike zaspala
…………………………………………………………………………………………………………………………..
Prije nego li je otišla rekla mi je s onim poznatim prizvukom nezainteresiranosti kojeg koristimo
kad nas iznevjere suze
usana nagnutih prema zimi što je sladostrasno prijetila kroz drveni pritvoreni prozor
Magla je jutros pojela vjetar
a još sinoć su mi pričali kako ga je neka žena držala pod ruku
smijala se i pričala
on joj nije uzvraćao
zavukao se u karirani pulover distance
znajući kako ga promatram iza ugla kroz paketić vrućih kestena
s obrazima zacrnjenim trokutima ugljena
magla je jutros pojela vjetar
rodio se u jednostavnom magijskom kružnom pokretu ruke
ovog ljeta
u trećini koraka
na trgu pet zdenaca
tamo gdje sam jednom davno prvi put zaustavila Davida
nakon što sam u parku napisala prvu pjesmu
i odmah potom je poklonila
mislila sam kako ću ga dugo imati na zjenici umjesto upitnika
vjetar
prevarila sam se
možda jednostavnost konačnosti leži upravo u svijesti o prevarnosti umornim vjetrom
i završenoj priči o dvije djevojke i jednoj ženi u sjeni plime cvrčaka naslonjenih na stubište
prošloljetnih vrućina
magla je jutros u pet sati i dvadeset minuta na putu do uzletišta pojela vjetar
sklupčala sam se u uzdah i nestala u kućici za ptice
nisam se stigla okrenuti a nekmoli ruku ispružiti
………………………………………………………………………………………………………………
Kako je nestala Jane /svaka priča ima kraj/
Tog središnjeg dana Jane je kružila staklenom kockom u podnožju nebodera
u torbi je nosila sendvič ključeve i jednu jabuku
jabuku je položila na sva četri kantuna predosjećanja i čekala
mislila je o tome kako je najbolje promijeniti ime a opet bilo joj je žao tek tako odbaciti ga pa je
jabuku nazvala svojim imenom i ostavila je
potom joj je u susret stigla ljubav zagledana u izlog parfumerije polako se vukla zastajkivala
znala je Jane da ljubav nestaje čim je vidjela kako se ogledava u staklu neopranom izloga
mirisnih
pozdravljam te Jane
i ja tebe ljubavi pozdravljam sjedni na trenutak prije nego li odeš ne ne smetaš ionako je to sve
igra privid iluzija
vraćam ti ključ Jane pritišće mi desni džep pazit ću da ti ruku ne odsiječem prije nego li ti ga
predam
znaš vrijeme je drugačije zgusnulo se i sve ga je manje
baš dobro što si ovdje da te ne moram tražiti Jane
poradi ključa
nemoj tako gledati oči trošiti kao riječi
jedna djevojka je plakala sedam dana naslonjena na vrata crkve svetog Mihovila
ja sam plakala tri dana naslonjena na sebe
zbog djevojke
suze su tako surov način da se ispriča priča ili bolje tako spretan način da priču privedeš kraju
Jane nije to zbog tebe to je zbog vremena kojeg nema
vremena kojeg ne računam a zadnjih mi dana nedostaje za tebe
hoćeš li sa mnom pročitati priču
nije duga još toliko minuta ću naći za tebe priča je ko dijete lako je utješiš
što ćemo kad pročitamo priču mračno je ispred znaš da nemam svjetiljku
poslije moram uzeti za ruku djevojku što me čeka naslonjena na vrata
ili će ona uzeti mene zar je važno
neću ti ništa reći
ti ionako sve znaš Jane i jaka si i velika si možeš gledati kako me odnose od tebe loše vijesti
ti se nećeš rasplakti samo će ti ruka lagani krug napraviti u vjetru
ne dozvoli da te žulja moje maleno zrno pijeska u cipelama
oprosti što sam prešao preko tebe raskrvario ti milovanjem obraz i odsjekao ti ruku
ne ljuti se na mene što se ne okrećem
moram požuriti čekaju me na ručku ili je to večera
ti si ljubav mog života
Jane ne odgovara ne progovara ne ogovara naočale stavlja tamna stakla poslije dugo vremena
pojavilo se sunce
oslonjena na samu sebe spotiče se o tvoj korak raspukla staklena kocka razrezala joj gležanj iz
obične male posjekotine iskrvarilo je ime koje si joj dao
Jane
………………………………………………………………………………………………………………………………..
ovdje za nas dvije prestaje svaka nedoumica upit se pretvara u konačnost interpunkcije što
zarez pretvara u točku
sve poslije je nevažno za prolaznike ili pratitelje
mogućnost nastavka pripovijedanja razbio bi ljubav kojom se zanosi vjetar
ovdje za nas dvije počinje samostalni iskorak iza rijeke preko granice tamo gdje nije potreban
uvod zaplet i rasplet s logičnim slijedom samopotvrđivanja
u trenutku kad smo spoznale tko je uistinu umoran vjetar tko je ona i tko sam ja kad spoznale
smo da ne trebamo imena vremena prostora ni razumijevanja najjednostavnije je bilo prestati
pisati nečitke dnevnike i za prijetnju zakinute stihove
a potom pustiti jednostavnosti misli kako će sve to ionako opet u vjetar
da li smo se raspršili na sve tri strane svijeta naravno u različitim smjerovima
to može biti važno samo nepomirenima
ona je pomirena sa sobom s drugima ja sam u njoj vjetar je u meni
nas troje kružimo staklenom polutkom mjeseca i popravljamo razbijene ljuljačke Grada
………………………………………………………………………………………………………………………
Za one nepomirene i sumnje prepune ostavljam mogućnost vjerovanja kako svaka priča ima
dva naličja
i kako je najbliža istini ona koja je iščupana iz naopako okrenutog osmijeha
Što se usitinu dogodilo s Jane
zatekli su je sklupčanu u uglu dnevnog boravka
uz glavu na malom jastučiću bio je položen plišani medvjedić
nekoliko neopranih šalica za kavu se ljuljalo na otvorenom prozoru
nikad nisu saznali na koji način je otputovala u konačnost
lagala je kad je rekla da će mi pisati pisma
o vjetru mjesecima nije ništa spominjala dio dnevnika i pjesama je
spalila
ostatke je skupila u limeni kovčeg i ostavila na sredini hodnika
da li je opet htjela reći ionako će sve to u vjetar
ali ovaj put drukčiji manje opasan i južan u neki nježniji vjetar
zatekli su je sklupčanu u uglu pored drvene makete ljuljačke
bez oproštajnog slova očiju tamnoputih zaklopljenih sa staklenom kockom
stisnutom među rukama
i osmijehom na licu na kojem su se mogle pročitati sve poruke ovog svijeta
Kroz otvoreni prozor vjetar je otvorio na tepihu položenu knjigu na stranici broj 438 pisalo je
“Stoljeća su tome – a opet –
Da kraće je od dana se čini
Kad prvi put naslutih da konji
Vječnosti su glave okrenuli – ” E. Dickinson
Za kraj od mene vjetru
Oprosti vjetre što neobazrivo plutam u tvojim zamasima
i mjerim ti vrijeme od jednog do drugog udara
nije to iz zlobe nije ni iz navike
a samo mi se čini da bi moglo biti iz ljubavi
kažem oprosti vjetre što srce postavljam ko prepreku
ka vjetrenjači kojoj si se uputio okretati krila
jezera su krug beskrajne misli zato me privlače
vjetrenjače mogu zahvatiti beskraj zato ih okrećeš
nimalo nježno nimalo upitno
zato se ne odupiru
ne zamjeri mi ovu stopu što sam utisnula u kamen
ni bajku o kojoj ti nisam pričala
nije to iz zlobe nije ni iz navike
a samo mi se čini da bi moglo biti iz ljubavi