Puštam iz sebe misli ko ptice iz krletke i kad god sam najmoćnija slijepac prelazi cestu a desna mi noga zakoračila u crveno pošteđena suvišnih pitanja slomila sam rukovet maštarija i ogoljela se podala suncu mjesecu lončanici zemlje topla kiša babljeg ljeta uvlači miris u veliki krevet i da sam s tobom bila bih za sebe sama noćas a nekmoli sama sa sobom ovih noćnih sati kada jedino ćuk svjetuje nesvjetovno putovanje i mire se krila mojih anđela lepršaš kružno svinuto elektricitetski nabijeno spomenik muškosti neko drugo vrijeme kad bila sam prazna malodušna vila pored svibanjskih vatri i kad svaka noć bi bila jednako bitno razgolićena i svijena u ovaj pamuk bjelokosni koji me svilenu nudi na vez u sitno kako s riječima tako i sa svakim dodirom kojeg proizvodi zrak kojeg udišem razlomljena na dvije polovice mekog kruha u dane ponosa i slave vratila sam dugove za nekad prije za prokletstvo četvrtog koljena zaboravljam magičnu tajnu tvoje privlačnosti sugestibilnost boje tvog glasa može natjerati mirisnu podlogu da te poželi odjenuti u stid pred odjećom koju smo sami sebi nametnuli bez razmišljanja
tvoj krivi korak i jedna će žena prostrti bijele plahte ko nekad zamišljeno na tuđem balkonu snova još jedan golub pismonoša i strpljivost za koju se ne zna odakle kad boli a boli neka boli do kraja pa što bude
a sve iz tvojih ruku blagoslovljeno je anđeli čuju moju priču i čekam ih vjerujem im ljubav je priča o dvije zalutale sjene u obliku paralelnih vulkana i nadam se da nije prekasno viknuti stani još malo ne odlazi vidjet ćeš neće ti biti žao tvoja je košulja modra zelena i bijela svila vezem je na vratu jednog muškarca ne ljubiš kad ne ljubiš i pravo je i neka je teško je čizmom proći preko livade a ništa ne zgaziti vidim crvendaća kako se naginje mom prozoru to sni suludo vitlaju mirisne vjetrenjače i okreću ih na istok jer na istoku je sunce a sve što boljelo je rodilo se na zapadu vremena prostora ljudi
tvoje oči pamtim u njima čitava sam stala i ne znam kako ti sakriti slabosti jednog ženskog srca sentimentalno poniženog pred nadahnućem feminističkog manifesta
sreli smo se prije trinaest godina ti si prvi rekao i povjerovao vjeruješ li još uvijek vjeruješ li u mene lađa se pojavila bez kormilara moja bijela jedra suncokreti i strepnja vidljiva još iz daleka gledam vješala se spremaju to ljubav stoji na jednoj knjizi u naslovu netko se ispovjedio javno a sada proroci vijećaju svemirska svekolikost zbunjuje one koji se sporo snalaze u vječitoj mijeni toplog i hladnog u vječitoj projekciji onog prvotnog osjećaja ljubavi usađnog nam u dušu s Velikim praskom
tvoje oči pamtim u njima sam čitava stala svaki krik neizbrisan svaka pljuska jednog od olujnih vjetrova majke hrabrosti i oca zemaljskog zaleđenog svaka neizorana zemlja razbacanih riječi bogohulno nabijenih mržnjom
onaj koji me poznaje može li me voljeti
moja tišina tiho šapće u vjetra da li još uvijek i opet u vjetar dođi pogledaj reci neću ti razbiti spektar svjetla što si ga od mene ponio u sebi tvoje prisjećanje će ostati mekano ovijeno svjetlom jednog prešanog leptira
obećanje koje se navijestilo obećanje ljudske ljubavi kao puta do Tebe Svemirske sveukpnosti puta do tvog bijelog svijetlog sjajnog daha od kojeg si nam sačinio stazu onog dana kad klaustrofobičnost kamenja prestane imati svoju važnost kraseći jedan od mnogih grobova malog zelenog seoskog groblja posljednje počivalište za ljudske kosti početak avanture nevidljivih spoznaja
zazvoni doći će ti čitava četa svetaca sjajnokrilnih svjedoka topla krv i mekana duša vrabaca lastavica je isplela gnijezdo pod tuđom strehom pod tvojim prozorom hoćeš li je razumjeti plavi smijeh plave oči plavi kamen bijela marama crvena potkošulja zagrli me imenom
šal ostavimo za zimu kad padat će i bit će mračno tamo prema Dunavu a u Dunav će se uliti Sava pola Crnog mora ove zime plakat će za procvjetalim marelicama i šal će biti mala utjeha ali bit će toplije tada kad ne bude te samo se ovaj put ne ruše svjetovi niti nestaju civilizacije tek jedno okrunjeno ime silazi niz padinu vlak u snijegu događa se kad očajanje zahvati ljude i kad očajanje neumitno prelazi u kajanje
zaboravi studentski maskenbal eksperimenta bit će ti lakše izbrisati glavni naslov fajla :
„u svim mojim prstima od početka do kraja titra tvoje ime i ti to znaš ”
