Ako se trebamo rastati neka to bude bez pratnje zvonara
dok mi je ruka još topla i vlažna od tvog golog bedra
u polusnu kada plahost pada i zatvara se ko pročitana knjiga
ako se trebamo rastati neka to bude prije nego li se
jutarnja hladnoća zalijepi za razbijeni prašnjavi prozor
bez objave i mimike bez suhog cvijeća u raspletenoj košari
ako se trebamo rastati neka to bude prije nego li nas razbije
eho namjere i suhoparna jezgra neizgovorenih riječi
dok mi radost uvećana za još jedno bdijenje sjeda na tvoje oko
i oblači kišni mantil za iznenadnu šetnju usnulim Gradom