Preletjela jedrilica nebo
vitkost krila
ali
sve je isto
samo što nemaš ime
praznina je gnijezdo toplog perja jastuka
bijela posteljina ostaje iza
i ne vraća se
htijenjima i planinama u prkos
rijeka je poziv
koji se ne čuje već uvijek glatko sluti
i sve je isto
samo što nemaš ime
na tamnoputoj zjenici budućnosti
poziv završava na križanju
toka i uviranja
namjerno disharmoničan sebi samom
ali
točan i prepoznatljiv po statistici
izraslih bočica na travnjaku
sa sadržajem koji se ne pije
već guta
kao prošlost opasna od nepostojanja
vječita sjena
na prstenu nevjenčanih
ludih od erozija obala
pritisnutih nebom
i jedrilicom
poziv završava na križanju
toka i uviranja
rijeke
zelene od centrirane nakane vrtložnog oblaka vjetra
tiho bezbolno nezamijećeno
kao prah krila koje nemamo
kao oproštaj kojeg izbjegavamo
još goli i topli od maštanja kormilari neba
