Ej ti da da baš ti što tako uspravno ulicom hodaš trebaš li ljuljačku
Oprosti ta ti si tako ozbiljan građanin koji se godinama ne vere po nakrivljenim borovima
Ali ipak trebaš li ljuljačku – onu moju
Što kažeš da se ne sjećaš ni ljuljačke ni krila s kojima sam na nju slijetala
Ne vjerujem ti ta još ti je ruka modra od bijesa kojim si je razbio nju malu ljuljačku koju čak ni djeca nisu koristila
Nema veze ona lastavica što se prepala od tvog pogleda davno ti je oprostila i krila je izliječila čak je i razbijeno sastavila
Eno je u onom istom parku na vjetru se njiše prazna a puna čeka te – poklanjam ti je
Nemoj samo reći da ljuljačke više nisu tako dragocjene da bi te privukle da bi kraj njih zastao
