Bilo je ljeto.
Izašla sam popiti svoju kavu u kafiću gdje sam mogla sjediti sama, ne pričati ništa i biti mirna.
Sjela sam i naručila kavu.
Pogledala sam malo u desno i vidjela te kako dolaziš i osmijeh tvoj upućen meni.
Upitao si možeš li sjesti. Nisam imala ništa protiv jer to si bio ti.
Drugačiji od svih drugih koje sam do tada upoznala.
Jedini, koji me dvije godine prije, otpratio do mog stana i onda lijepo rekao: laku noć ,bez pokušaja da sam sebe pozoveš u stan, bez pokušaja da me dotakneš.
Nakon ispijene kave i malo priče, ustali smo i otišli.
Hodali smo preko mosta, u jednom trenutku si me uzeo u naručje i počeo si vikati: ljudi ona me voli.
Smijala sam se, bila sam sretna, govorio si istinu, voljela sam te i nitko me nije nosio u naručju kraj toliko ljudi kao ti.
Ovako je započela naša priča – nikad završena – dok je mene – postojat ćemo.