Iza svake pripovijesti leži jedan ubod igle u nepce, jedno uzaludno postponoćno prelaženje mosta, traganje za sazvježđem Velikog medvjeda kojeg su prekrili Aristofanovi oblaci
i umjetno prikrivena bolnost gležnja koji viri iz lakiranih cipela.
Doći će dan, obećali su mi, kada će u glinenom potkrovlju i sunce biti nalik mjesecu, bdijenje i mjesečarenje na tirkiznoj boji rublja, u čijoj mekoći pomalo uživam, prije nego li me zaslijepi svjetlo spoznaje, prije nego li nagovještaji budu privedeni kraju. A dogodit će se uskoro. I nitko se više neće osvrtati na to što nemam imena, i što su od mog rebra sačinili još jedno dijete i inplatirali ga u moju utrobu, kao kaznu koju pretvorih u moć jer molitva djeteta biva jača od molitve ličinke čija krila nikad neće izrasti.
Uskraćena sam za majčinstvo, i makar ne nalazim razloge, vjerujem da je to kazna zbog valjanja u žitu, zbog čestog pogleda uperenog u puni mjesec, zbog prijatelja koje ne mogu ostaviti, zbog tvrdog srca grada u kojem sam rođena, a ponajviše zbog riječi koje sam se usudila pisati.
Ja sam žena, urla moja utroba, ja sam pisac odgovara moj um, ja sam zatvorenik uniforme i zlatnih odličja, u ovom zatvoru se ne stvara život, ovdje odumiru ličinke, mravi, psi i kolodvor biva sve udaljeniji. Kurva mog poštenja bliješti u sedam sati ujutro pred maskiranim bićima, dok trokut međunožja već mjesecima šuti i ne traži ništa. Ni žena, ni muškarac, ni anima ni animus, ne mogu probuditi usnulo eterično tijelo astralnog usnivanja. Da li sam… živa…..
Polumrtvo tijelo zaljuljano otrovima, ne pušta mi ruke svezane lisicama uz ručke ljuljačke koju sanjam, ne budi me… ne budi me… vrijeme je odlaska. Vrijeme je kad će i sunce nalikovati mjesecu.
Jedan čovjek mi je umjesto ruže prodao nadu, i to baš sada kada se ni nadati više ne znam. Komadić čokolade u ustima i Jaffa keksi umočeni u narančastu šalicu čaja umiruju zadrhtalu ruku. Snoviđenje, danas kažem sama sebi, sve je to, dijete, snoviđenje, tvoja nezaustavljiva magma pretamne krvi, ne osvrći se, nije čak ni prevara, već samo snoviđenje. To što si umjesto ruže kupila nadu, to je tvoj pakao, prodaj ga nekom drugom jer glineno potkrovlje ne trpi očajavanje, u njemu mjesečina postaje zelena i roza, okrugla iz kutije izvija se smirenost, a smijeh na usta navlači mi golub sa zelenom travkom u kljunu.
Ti znaš, svatko plaća svoje račune i nitko nitko ti ništa ne poklanja, rekao bi Johny, i ti ćeš se vratiti tamo odakle si došla. Već su pripremljene kočije za Pepeljugu, ali ovaj put ne voze na bal, već na mjesečinu što se prelama na čeličnim vratima Perivoja kroz kojeg ću proći stoljeća i stoljeća poslije Jelene. U Perivoju je klupa, kraj klupe ljuljačka, moj san tamo završava, u Perivoju kraljice Jelene.