Uvriježeno razmišljanje koje opstoji u mom mikro i makro kozmosu je da mi odrasle žene zbog nekih malih patnji, manjka pažnje ili nekih mentalnih poteškoća odlazimo potražiti dijagnozu na sumnju u Spektar autizma, od kad je to moguće i u mojoj državi, veseleći se istoj kao nečemu što će nam dati – Jedno veliko Ništa uz ogroman oblik mikro i makro agresije, stigmatizacije, poništavanja i diskriminacije.
Kad sam se upustila u dijagnostički proces mislila sam da će dijagnostika pokazati neku od mentalnih bolesti i ok moći ću to liječiti.
Ali – nije.
Dijagnostika je potvrdila ono što nisam nikad pomislila: autističa sam.
Sad kad sam to prihvatila kod sebe jer ne mogu zanijekati ono što je očito osvrćem se na period iza mene, postdijagnostički period.
Bila sam članom dvije udruge za autizam.
Iz obje sam izišla.
Jer ja sam ona koja ne pripada.
Ne pripadam udruzi za autizam koju vode roditelji jer nisam njihovo dijete i kao odrasla osoba bez intelektualnih teškoća koja je verbalna ne ispunjavam sve pretpostavke što autizam jest, kako autizam izgleda itd.
Ne pripadam udruzi za autizam koju vode odrasli bez intelektualnih teškoća jer sam i u njoj bila diskriminirana.
Roditelje iz prve udruge, s ovim odmakom, mogu razumjeti i ne krivim ih.
Oni iz druge udruge ne zasluzuju niti minimum tolerancije.
Jesam li ja problem?
Nisam.
Jednostavno je
Ne pripadam
Nigdje.
