Kao osoba koja imam teškoće u komunikaciji, od kad znam za sebe, mogu reći da je veliki izazov živjeti u svijetu koji većinom komunicira na neurotipičan način i iscrpljujuće je na psihičkoj, mentalnoj i fizičkoj razini.
Imam potrebu kao i svaki čovjek izraziti svoje misli, stavove i osjećaje.
To što sam verbalna odnosno govoreća osoba iz Spektra autizma ne isključuje teškoće u komunikaciji.
Neverbalna komunikacija mi je također loša, nisam vjesta u tumačenju izraza lica, govora tijela, ironije, cinizma, sarkazma.
U stvarnom svijetu ipak mogu vidjeti i čuti neverbalnu komunikaciju, na društvenim mrežama ne.
Određene metafore razumijem, subtekst ukoliko nije jako naglašen ne razumijem.
Treba mi više vremena da informaciju koja mi se kaže na neurotipičan način obradim. (Ne uvijek jednako i ne sve informacije.)
Večeras ću potaknuta trenutnim spec. interesom i jednim postom gdje sam i sama sudjelovala kod kolegice Neurorazličita progovoriti o komunikaciji na društvenim mrežama.
Ispod njene objave joj je postavljeno pitanje, koje sam ja interpretirala ovako:
Je li vama autističnim osobama komunikacija toliko iscrpljujuća samo u stvarnom svijetu ili se to odnosi i na društvene mreže i je li vam lakše na društvenim mrežama biti u socijalnim interakcijama?
Moj odgovor:
Društvene mreže su napravljene za socijalnu interakciju većinskom svijetu kao i oblik komunikacije.
Postoje neka pravila na društvenim mrežama koja mi mogu olakšati razumijevanje ukoliko ih se svi jednako rigidno pridržavamo npr.
Velika slova se ne koriste u nizu jer tako označavaju vikanje kao agresivan čin.
To pravilo sam usvojila i sad kad vidim komentare npr. s uključenim caps lock-om moj mozak se automatski prebacuje na pravilo: Netko viče i tako se neprimjereno ponaša.
I nastupa faza fight or flight.
Pravila se uglavnom sve manje korisnika društvenih mreža pridržava pa su nepotrebna i paradoksalno bilo bi mi možda lakse da se ukinu, možda.
Potom: emotikoni , vjerovali ili ne, a znam da će mi autistične osobe vjerovati, bilo mi je puno lakše kad je postojao samo 
(lajk) , s tim da puno puta nisam niti znala, niti znam hoću li ili neću neku objavu, komentar označiti da mi se sviđa ili neću, je li to bitno ili nije, jesam li uopće nešto dobro shvatila da bih označila sa: sviđa mi se.
Uvođenjem cijelog niza emotikona interakcija i komunikacija na taj način za mene je postala još kompliciranija i teža što se poprilično slaže s mojim crno – bijelim viđenjem svijeta.
Staviti ili ne staviti srce, podrška, zagrljaj, čuđenje, smijeh, osmijeh?
Od cijelog niza koristim uglavnom obični lajk, srce kad mi je bas nešto jako jako dobro, podrsku sve rjeđe, smijeh kad me netko iskreno nasmije)
Direktnost u komunikaciji koliko god bila nekad vrlina toliko je i problem, naučila sam da ljudi vise vole da im kazes: to nije istina nego to je laz.
Potom ne mogu o svim temama komunicirati na isti način, neka traži posebnu pažljivost, znanje i razumijevanje ukoliko ne želim, a doista ne želim, nekoga povrijediti, ukoliko za određenu temu nemam dovoljno znanja, a meni osobno je važna, to traži od mene dodatni angažman i trošenje već uveliko potrošenog kapaciteta da bih mogla nešto iskomunicirati.
Odgovor onima koji se pitaju ovakva pitanja, je li autističnim osobama lakša komunikacija na društvenim mrežama: moj autizam ne nestaje kad se logiram na Facebooku.
Svaka komunikacija mi je problem kad nije prilagođena.
I iscrpljujuća je.
Mentalno, psihički i fizički.
Zapravo moj facebook profil postoji samo zbog ove stranice.
Možda nekome neka informacija bude od pomoći za znati nešto više o autizmu i iskustvu nas odraslih osoba iz Spektra autizma bez intelektualnih teškoća
