Na dva puta sam jako željela otići. Jedan se trebao dogoditi u četvrtak, putovanje je imalo posebnu svrhu i željela sam doputovati u Veliki grad.
Ispostavilo se da za mene to nije moguće. Autobus koji vozi ide autoputem i trebala bih doći negdje na autoput da se ukrcam.
Doista nemam nikoga tko bi me kroz jutro vozio na to odredište, a ja nisam bila niti ću ikad biti vozač.
I tako ne idem u taj Veliki grad.
Drugo putovanje koje sam poželjela je bilo u drugu zemlju zbog troje divnih osoba, za koje znam da me vole i ljubav je obostrana.
Na trenutak smo se svi četvero obradovali što ćemo se vidjeti.
Bio je to trenutak.
Onda sam stala i shvatila, putovanje avionom, presjedanje, sama, ne, ne mogu.
Tako sam se i javila ovoj ND obitelji i oni su razumjeli.
Puno ljudi, iz prijašnjih iskustava govorim, da im ovo pričam rekli bi: ma daj, da si htjela, potrudila bi se, našla bi načina, ovako izmišljaš razloge da ne putuješ jer ti se ne ide, zapravo izmišljaš i lažeš.
Kako objasniti koliko mi priprema treba za izaći iz stana samo do dućana?
Kako objasniti da mi je putovanje s nepoznatim ljudim u autobusu samo po sebi trauma od kad znam za sebe, posebice ako je autobus natrpan, ako se netko prilijepio za mene, tih deset osoba koje pričaju naglas, ti mobiteli koji zvone, ti mirisi koji se miješaju….?
Kako objasniti to čekanje dok avion krene, pa ček in, pa prijelaz granice, pa ulazak u avion i to strašno tresenje kad avion uzlijeće i slijeće i opet, ti nepoznati ljudi koji uz mene sjede… kako objasniti da je to za mene previše?
Reći ću samo : ja to ne mogu, vjerovali ili ne.
Ne mogu i to je sve.