Dragi mama i tata,
ovo je mjesec u kojem se puno piše o osobama kao ja.
Ali piše se u novinama i na TV se govori pitajući vas o meni.
Znam da vam je teško sa mnom od kad sam se rodila.
Morali ste od doktora do doktora.
Niste znali zašto sam drugačija.
Bilo vam je teško jer odgovora razumljivih nije bilo.
Onda ste čuli za dijagnozu: autizam.
I srušio vam se svijet jer vaše dijete je neuroatipično.
I to se ne može liječiti.
Bili ste i ostali nesretni zbog mene jer nisam ista kao drugi.
Ne mogu to biti.
Za mene jednostavno, za vas potpuno nerazumljivo.
Mama, pamtim svaki tvoj uzdah zbog mene, skrivene suze, pitanja i žrtvovanja.
Tata, znam da ništa nisi razumio.
Dragi mama-e, dragi tata-e: znajte ovo
bilo vaše dijete verbalno ili neverbalno ono vas čuje
ono na svoj način osjeća koliko patite zbog njega
pa i ako ne čuje to dijete na samo njemu razumljiv način to što vi od njega skrivate: zna.
Dijete zna da vam je svojim rođenjem postalo trajna briga, trajno opterećenje, strepnja i strah.
Tu i tamo malo radosti smo dijelili kad bih uspjela što i svi drugi moji vršnjaci.
Sve ostalo što ste od mene i zbog mene dobili je: hodanje od doktora doktora, krive dijagnoze, loše prognoze, manjak stručnjaka, kredite s kojim ste plaćali privatno moje rehabilitatore, psihologe, asistente… ako ste mogli dignuti kredit i osuđujuće poglede okoline.
I sad vi pričate novinarima kako vam je teško sa mnom jer sam ljuta, jer vas fizički i verbalno napadam jer sama sebe ozljeđujem i vi više ne znate što, kako i kuda sa mnom. Možda neka institucija.
Ali, dragi mama i tata,
da ste mene pitali rekla bih vam da sam takva jer sam toliko godina nemoćna da na točan način kažem što mi treba, zašto se tako osjećam, da ste mene pitali, da je bila barem jedna osoba koja bi znala – kako me pitati – zašto se tako ponašam odgovorila bih: zato jer sam nemoćna i duboko nesretna i neprihvaćena u društvi gdje sam rođena, odrastala i rasla.
Pitam vas, dragi roditelji:
zašto ste me rodili ako svima pričate ono loše o meni, a niste me pitali što bih ja željela i želim li ja nešto o samoj sebi reći, zašto mislite da osjećaj krivnje koju nosim u sebi zbog svoj postojanja ne može postati neizdržljiva?
Voljela bih da me mama nije rodila. Bar bi njoj bilo lakše.
Vaše dijete
P.S. Znam da ima jako puno drugačijih mama i tata, koje žive svoje roditeljstvo sa neuroatipičnom djecom, i umorni su, i teško im je, možda prolaze gore i ružnije stvari i situacije sa svojom djecom ali ta djeca nikad nisu osjetila da su teret svoji roditeljima niti da su roditelji njihova žrtva.