Zadnji put kad sam te vidjela, nisam te gledala
a opet sve sam vidjela.
To tajanstvo neimanja emocija pojavilo se kao poklon niotkuda
meni za tebe.
Čula sam kako si u jednom trenutku izrekao: evo “moja LeeLoo”.
Nisam ništa kazala ali sam čula.
Te posvojne zamjenice moja, tvoja, njegova: kći, majka, supruga, suprug, sin, sestra itd. itd. nikad nisam mogla prihvatiti.
Oduvijek sam se osjećala kao individuao koja ne pripada nikome i na koju nitko nema pravo.
Tako gledam i na druge ljude oko sebe.
Svatko je za mene unikat. Jedinstvena ljepota postojanja.
Unikat koji se ne prisvaja već poštuje, prihvaća, voli.
Po genetici pripadam jednom plemenu ali to pleme je jedinstveno po tome što se na svakoga od nas gleda kao na onog jedinstvenog, jednog i jedinog upravo takvog kakav je.
Stoga: vraćam ti ove tvoje riječi i govorim: Nisam tvoja, nikad nisam bila niti ću biti.
Nitko me ne može posjedovati.
Vraćam ti sve tvoje laži, obmane, manipulacije, uvrede, svo zlo što si mi učinio –
zato što ja s tim nemam ništa
to nije moje – tvoje je i ja ti sve to vraćam.
Znam mnogima ćeš učiniti isto što i meni.
LeeLoo te ne može zaustaviti
učinila je najviše što je mogla – okrenula se i otišla
ali ona – oni koji će doći
jednom
iznenada
kad se najmanje nadaš
od koga najmanje očekuješ
netko tko ti je najbliže
taj će te zaustaviti i nećeš moći nauditi nikom više.
Kada, kako i na koji način – ne znam ali znam da se to zove:
Prirodna selekcija