Nemam puno sjećanja iz ranog djetinjstva.
Sjećam se jedne noći, bila sam jako, jako mala i tada mi se pojavila misao: Sve može biti drugačije, lakše, ljepše i jednostavnije.
Ne znam koliko sam pričala.
Mislim vrlo malo.
Sjećam se toga, da kad bih se smijala da je to bilo preglasno, da nisam smjela plakati.
Sjećam se da sam uvijek sjedila mirno na kauču.
Sjećam se da su mi govorili da se musim iliti durim a zapravo sam bila jako tužna.
Kad sam govorila tiho, upozoravali su me da me se ne razumije, kad sam govorila brzo i glasno ni tada nije bilo dobro prihvaćeno.
(ni do sad se nije ništa promijenilo)
Potom je slijedila osnovna škola i susret s poezijom i učiteljicom koja ju je interpretirala.
Noćima i noćima naglas sam u svojoj sobici ponavljala stihove nekih pjesama dok u svojem glasu ne bih osjetila i čula “pravu” vokalnu ekspresiju tuge, radosti, iznenađenja, pitanja…